Madrid, snovit i užurban

Prilazim Madridu polako, u krugovima, kao predator. Ulica, jezici, mirisi, u svom sam elementu. Za pisanje ne trebam knjižnice ni muzeje, ni velike bitke ni poznate vojskovođe. Još manje velike mudrace koji su kao zadužili čovječanstvo. Trebam ta raznolika lica, te strane jezike, te ulice, te male tržnice i te kafiće

Madrid, kratka povijest

Grad Madrid nastao je iz maurske tvrđave koju je sagradio emir Muhamed I. od Cordobe u 9. stoljeću, kako bi zaštitio Toledo. Ime Mayrit, arapskog podrijetla, vjerojatno se odnosi na prisutnost vode u regiji (potoci i izvori). Postao je glavni grad Španjolske 1561. godine, pod Filipom II., nakon što je odabran zbog svoje središnje lokacije i blage klime. Grad je doživio brzi rast, postajući glavno političko i kulturno središte. Dugo je bio logističko srce španjolskih osvajanja i imperije, tvrđava zapadnog kršćanstva i tamna strana svete inkvizicije. U 20. stoljeću Španjolska je imala Građanski, ali ne i Drugi svjetski, rat, generalissimusa Franca i naravno Real, kraljevski nogometni klub. Grad je prošao dug put od arapske tvrđave do velegrada, od crnih falangi do šarenog društva koje ponosno i bez straha nosi rainbow flag, partija svaku noć, pije koktele i tamani tapase. Grad Buñuela, i Semprúna, Picassove Guernice, sunca, nogometa i savršenih Almodóvarovih melodrama.  

Snimila Paula Peris/pexels

Cervantes, Don Quijote
i Sancho Panza

Prilazim Madridu polako, u krugovima, kao predator. Jedem pržene lignje u malom restoranu, pijem vodu i hodam. Promatram druge turiste, mlade djevojke s ruksacima koje prelaze ulicu, obitelji na odmoru, rijetke usamljene ljude kako sjede, piju kavu i čitaju knjigu. Čudna anatomija prvih Amerikanaca i njihova lica podsjećaju na profile bogova na astečkim piramidama. Došli su tu u Europu trbuhom za kruhom. Mudri su, drže se zajedno. Vruće je. Privikavam se. Glazba velikoga grada: betonski jazz, automobili, smijeh žene koji odjekuje na trotoaru poput novčića koji je pao. Sredina je lipnja, ali sunce baš jako udara. Bog Helios luduje po nebu i grize mi lice. Za mene je sunce oduvijek bilo sol. Pogubni kristali za moju osjetljivu kožu. Zato se trudim čitav život provesti u hladu.

U sjeni ispred malog kafića, naručujem tonik. Konobarica je nasmijana, spretna i malo punašna. Njezina je koža spoj španjolskih mornara i afričkih robova. Ona se kreće kao što se kreću mlade djevojke, naglo mijenjajući smjer, poput ribe. Dvije fluorescentne naušnice vise joj na ušima. Mladi mogu sve, čak i nositi zelenu plastiku u ušima. Kafić je dobro smješten, daleko od turističke navale. Nekoliko gostiju: jedna lokalna obitelj – otac, majka i kći, jedan starac i ja. Čelične stolice nisu baš udobne, ali nije važno, planiram provesti dio dana ovdje. Ne pijem već dvanaest godina, ali barovi su i dalje moja omiljena mjesta. Ovaj je prazan. Samo božanski glas Chica Buarquea i njegov seksi jazz s mirisom ruma i vanilije. Essa Moça Tá Diferente, šapće pjevač na tom jeziku koji ključa i šušti poput gaziranog pića ispred mene. Schweppes… Ne znam gdje sam i nije me briga. Nikada nisam bio talentiran za karte i nepoznate gradove. Također imam ozbiljan problem s razumijevanjem gdje je lijevo, a gdje desno. Znam da pišem, pijem i jedem desnom rukom, ali to mi ne pomaže kada mi Google Maps kaže: krenite prema sjeverozapadu i skrenite lijevo nakon dvjesto metara.

Zato lutam već desetljećima. Vrlo je vjerojatno da mi nedostaje vidjeti ono što vide svi obični turisti, ali zauzvrat posjećujem četvrti i ulice koje se ne nalaze u turističkim vodičima. To ne znači da imam neki poseban istraživački duh, ne, jednostavno se gubim. Trebao sam četiri posjeta Parizu da pronađem Eiffelov toranj, a nikada nisam uspio pronaći Brandenburška vrata u Berlinu. Danas sam izašao vidjeti Plaza de España, pozdraviti Cervantesa, a našao sam se u nekakvom kvartu sa skoro seoskim ambijentom. Zatim sam tražio metro da se vratim i naišao sam na nekakvu crkvu. Na kraju sam odustao i počeo ono što najbolje znam. Lutati bez cilja. To je moja sudbina. Nikada nisam bio sto posto siguran gdje se nalazim.

Počnite tražiti ključ od kuće, uzdahnem, olovku ili naočale. I vidjet ćete koliko je svemir beskrajan.

Vođen sretnom zvijezdom putnika ipak naletim na Plaza de España. Ogroman spomenik. Monumentalno kameno pismo Španjolaca ocu europskog romana Cervantesu. Prilazim kao da ulazim u svetilište. Mudri Miguel, gospodin čovjek, a odmah tu ispod njega slavni vitez tužnog lika i njegov vjerni prijatelj na magarcu. Pozdravljam maestra. Ovdje doma njegov Don Quijote je vitez. Na brine što ga često, izvan Španjolske, znaju predstaviti kao kakvog luđaka, odrpanca i klauna. Ovdje je pod punom spremom vizionara. Vitez, ne bojovnik, čovjek sa stremljenjima. Sanjar, a ne budala. Iza njega je njegov vjerni drug. I on je drukčiji ovdje nego drugdje. Kad bolje pogledaš, Sancho je više Petrica Kerempuh, narodna, seoska mudrica, nego debeli, vjerni, idiot kako ga isti ti zlonamjernici hoće predstaviti. S njih troje počinje moderni europski roman. Pozdravljam. Naklon do zemlje. Chapeau maestro, pozdrav vitezu sanjalici! Pisac nikome ne duguje ništa, kako je rekao Milan Kundera, osim nešto malo Cervantesu.

Pedro Almodóvar, Movida i Malasana

Prijatno je, rano jutro je, ja sam u boemskoj četvrti Malasana, u noćnom poročnom nukleusu ovoga grada. Čujem ulicu, ljude kako razgovaraju, oznojene šofere koji istovaruju nešto iz kamiona. Ulica, jezici, mirisi, u svom sam elementu. Za pisanje ne trebam knjižnice ni muzeje, ni velike bitke ni poznate vojskovođe. Još manje velike mudrace koji su kao zadužili čovječanstvo. Trebam ta raznolika lica, te strane jezike, te ulice, te male tržnice i te kafiće. Trebam tijelo mlade prolaznice, orlovski profil starog profesora koji uživa u svom espressu i čita novine. Evo moje inspiracije. Malasana, kvart u kojem je snimao, volio, patio, dobivao i gubio Pedro Almodóvar. Nakon dugog Francova sna, buđenje jedne nacije. Ovdje Madrid kasno liježe na počinak, a rano doručkuje. Živopisni ljudi. Općeprihvaćeno je da ih zovemo gay, trans i još svakako nekako anglosaksonski. Većinom mlada i gipka tijela brižljivo našminkana i još brižljivije obučena po meni nerazumljivu dress codu. Atmosfera je ugodna, opuštena. Kava jeftinija nego u Bruxellesu. Ovdje se osamdesetih godina rodila la Movida. Pokret oslobođenja. Ples, film, punk. Grafiti i slikarstvo. Čvrsti, uštogljeni, kanonski frankizam svojim je padom otvorio vrata šarenilu. Mladi ljudi počeli su slobodno stvarati, zabavljati se, propitivati…Sve se to lijepo može vidjeti i osjetiti u prvim filmovima Pedra Almodóvara. Eksplozija je trajala nekoliko godina. Onda se tu pojavila SIDA, virus koji je najavio kraj bezbrižnosti. Sada na kraju prve četvrtine 21. stoljeća ima sve manje zabave. Sve je postalo svjetsko. Čak i ratovi. C’est la vie, rekli bi Francuzi. Jutro je. Naručujem madridski doručak. Pecivo churros i kakao. Donosi mi ga jedna visoka i ljepuškasta djevojka. Ali dok me poslužuje, na vratu joj vidim Adamovu jabučicu. Muškarac. Jedino što može biti sigurno na ovome svijetu jest da ništa nije sigurno. 

Prado, Flamanaci i Goya

Odlična ideja gradskih vlasti. Svaki dan od 18 do 20 h ulazak u sve muzeje, uključujući i spektakularni Prado, besplatan je. Naravno, provjeravam kako to funkcionira. Red je dug, ali sve ide nevjerojatno brzo i glatko. Gledam oko sebe. Turisti. Bermude, majice, obitelji, dosta mladih. Pomalo su nespretni. Idu u grupama. Nitko od njih, čini mi se, ne konzumira visoku kulturu. Ne bi bili tu da se plaća. Pobjeda znači. Prolaze manje-više ravnodušno ispred neprocjenjivih slika starih majstora. Napredujem polako. Gužva je podnošljiva, ugodno je u velikim sobama Prada, slike se čuvaju na biranoj temperaturi. Pred očima mi defiliraju Goya i Rubens, Velázquez i Caravaggio, flamanski majstori… Monumentalna platna. Lica ružnih i kržljavih španjolskih kraljeva, grešna i bogata djeca krvnih srodnika, biblijski prizori. Neprikosnovena zvijezda Prada je Vrt zemaljskih naslada, slavni triptih Hieronymusa Boscha. Nevjerojatno žive boje, fantastični prizori i magijska čudovišta. Košmar putenosti i užitka.  Sve je to urađeno s velikim znanjem i vrhunskom tehnikom. Zabranjeno je fotografirati. Ljudi samo stoje i gledaju. Možda naša stara Europa ima još uvijek neku šansu da se izvuče.

Guernica, stampedo

Po istom principu sutradan posjetim Muzej moderne umjetnosti kraljice Sofije. Tu stoluje jedna od najpoznatijih slika 20. stoljeća – Guernica Pabla Picassa. Nastala je 1937. godine kao odgovor na bombardiranje baskijskoga grada Guernice od strane njemačkih zrakoplova tijekom Španjolskoga građanskog rata. Manje je poznato da je sliku naručila španjolska republikanska vlada za Svjetsku izložbu u Parizu 1937. Guernica je u Madridu od 1992. godine. I to je ta razlika između velikih i malih nacija. Velike nacije pokušavaju živjeti sa svojim greškama iz prošlosti, rade na tome. Male su nacije bezgrešne. Tvrdoglave i agresivne.  Radije će ispraviti povijest nego učiti iz nje.

Ispred slike je ludnica. Bljeskaju blicevi, dozvoljeno je uhvatiti selfie ispred ovog remek-djela. Ljudi bez grižnje savjesti slikaju djecu ispred ogromnog platna. Toliko valjda mogu. Kupili su im Realov dres, nahranili ih churrosima i slikali ispred Guernice. Umorni čuvari podrhtavaju ispred svake prejake geste turista. Tu su zbog sigurnosti i slike i ljudi. Odmaknem se i gledam te ljude. Stampedo. Je li to dobar ili loš znak? Zastrašujuća Picassova opomena koja postaje trofej na našim FB zidovima. Sjetim se i sam vlastitih turističkih „podviga“. Iako principijelno oduvijek bježim od mjesta gdje ima puno ljudi, imam i ja svojih fototrofeja. Ležeći Buda u Bangkoku, stropovi zračne luke u Singapuru, mirisni hramovi u Hanoiju, zagonetni osmijeh Mona Lise. Odmaknem se još. Izvadim mobitel i fotografiram ljude koji fotografiraju Guernicu.

Onda izađem u svijetao, skoro narančast, sumrak u Madridu.

*

Priča se događa u Parizu. Jedan je Nijemac ispred Guernice. Tu je i Picasso. Nijemac je oduševljen kao i mnogi.

– Jeste li vi – upita slikara – to uradili?

– Ne – odgovori Picasso – ne, to ste vi učinili. Ja sam to samo naslikao.